PRIČA - JEŽEVA MOLITVA (svako je baš onakav , kakav bi trebao biti)

JEŽEVA MOLITVA

 

U gustoj, vlažnoj šumi živio je ježić Bodežić. Ježić Bodežić bio je osamljen i tužan.

Mislio je da je ružan i da ima lošu narav. Jako je želio imati prijatelje. Ponekad je priželjkivao družicu, možda neku zgodnu ježicu.

 

 

I jednog je dana lutajući šumom ugledao ježicu Bježicu.

Ježić Bodežić je pomislio: Hoj, svijet je sada moj!

Približio se Bježici koja mu se lijepo smiješila. Ali jao! Preblizu je stao pa je izbo svojim bodljama.

Ježić Bodežić: Oh, žao mi je!

Ježica Bježica jako se prestrašila. Od straha se šćućurila i tako pretvorila u bodljikavu loptu i otkotrljala u svoju duplju.

Ježić Bodežić je bio jako nesretan. Vratio se natrag u svoju duplju i razmišljao kako bi se mogao promijeniti.

Pomislio je: Bože moj, ukloni mi bodlje i daj mi krzno meko kao u lisice da ježici Bježici ne bodem lice.

I sav u suzama Bodežić zaspi. A ujutro, gle: sjajno krzno, riđe i meko poput svile prekrilo mu je leđa i glavu.

Ježić Bodežić je oduševljeno rekao: Hoj, svijet je sada moj! Lijep sam i nježan poput vate.

Potom se uputi stazom diveći se sebi, grmlju što se grana i cvijeću što cvate.

 

 

Ali jao! Lovci na lisice spaze njegovo krzno i počnu trčati za njim i pucati (pu –pu). Jedva je pobjegao u duplju. Opet je zaplakao i pomislio:

Ne valjaju, Bože, ni bodlje, ni krzno. Daj mi gole kože kao što imaju žabe.

I ujutro, gle: cijela koža gola kao u žapca. Bodežić je sav sretan uzviknuo: Hoj, svijet je sada moj!

Ispuzao je iz duplje i krenuo prošetati šumom. I baš je tada ugledao kako prema njemu dolazi ježica Bježica.

Ježica ga je upitala: Kamo ćeš, Bodežiću, tako golišav?

Ježić: Baš sam te želio sresti. (nasmije se) Neću te više bosti. Od oblaka sam mekši.

Bježica se jako razveselila. Sva nasmijana pritrči Bodežiću i prilijepi mu pusicu (znak za poljubac usnama).

Ali jao! Umjesto sreće, bol i kapljica krvi nasred njuške ježića Bodežića. Bježici se srce stislo. Htjela je radost, a ispala tuga. Ranjene njuške vrati se Bodežić u duplju i zaplače:

O, Bože, ni kad sam gole kože, ne valja. Daj mi perje kao u ptice krilatice! Tad neću bosti i neće me bosti, neće me loviti zbog krzna.

I ujutro, gle: ježićeva su leđa mu prekrivena perjem, šarenim, dugim i lijepim kao u pauna.

Ježić je uskliknuo: Hoj, svijet je sada moj! Krenuo je takav lijep prošetati šumom.

 

 

No, odjednom su debele kaplje kiše padale su s neba i za tren se čitava šuma namočila (malo kišu oponašati pucketanjem prstiju).

Staza se pretvorila u teško gusto blato. Ježić je hodao tom stazom i blato se lijepilo za njegovo novo perje.

Jedva se dovukao do svoje duplje. Ježić j mislio da će se blato otresti kada se osuši. Ali jao! Ni sutra, ni prekosutra blato nije otpalo s perja.

Postalo je teško i kruto kao čelični viteški oklop.

Ježić je bio očajan. Pomislio je: O, Bože, za što da te molim? Ne znam više. Daj mi što daš! Što ti misliš da je za mene najbolje.

I ujutro, gle: osuo se Bodežić opet svojim sjajnim, oštrim bodljama. Nije baš bio siguran da je dobro prošao. Nesigurno je izašao iz duplje i polako krenuo prema duplji ježice Bježice.

 

 

Ježica Bježica baš se razveselila kad ga je ugledala. Rekla je: Dobro jutro, Bodežiću! Napokon izgledaš kako i treba da jež izgleda!

Ježić je tužnim glasom odgovorio: Ne prilazi! Ubost ću te!

Ježica se samo nasmiješila i rekla: Ma, koješta! Znaš, i nije to neka mudrost. Stvar ti je u tomu da ne stojimo preblizu da se ne ubadamo, a ipak dovoljno blizu da razgovaramo, da se smijemo i jedno drugo grijemo.

Ježić se samo nasmijao i uzviknuo: Hoj, svijet je sada moj!

I od toga trena ježić je Bodežić postao sretan i prijateljevao s ježicom Bježicom, a koliko mi je poznato još se vole.

Prošetaš li šumom i spaziš dva ježa kako zajedno šetaju, znaj, to su sigurno ježić Bodežić i ježica Bježica.

Smiješ ih promatrati, ali nemoj im smetati, nemoj im se u razgovor petljati!