BOŽIĆNA PRIČA

BOŽIĆNA PRIČA

 

Ovo je malo drugačija priča. Možete je vi odrasli pročitati sami a zatim djeci ili im ispričati na svoj način. Bilo kako, nadam se da će u Vama pobuditi i neke uspomene, misli i želje.

 

 

BOŽIĆNA PRIČA

U jednom lijepom velikom gradu živjele su dvije djevojčice, dvije velike prijateljice.

Jedna je bila malena, sitna, s plavim loknicama, poput anđelčića i zvala se Iva, druga nešto krupnija, punijih obraščića i tamne guste kosice, po imenu Ana.

Obje su živjele u svojim velikim, lijepim kućama, svaka sa svojom obitelji.

Iva je imala  mamu i tatu i staru baku.

Ana je imala i bracu i seku, puno starije od nje, mamu i tatu, dedu i baku.

Iva i Ana su se puno družile, svakodnevno se posjećivale i lijepo igrale.

Najviše su voljele svoje male igrice vezane uz svakodnevni život. Igre mame, tate i djeteta, školice, doktora, dućana, kuhanja i slično. Služile su se osim sa svojim igračkama i običnim kućnim stvarima, raznom ambalažom i svim čime bi one dale svoju namjenu i smisao.

Njihovo je druženje bilo toliko prijateljsko, da ni roditelji, ni Anina sestra i brat nisu mogli vjerovati da tako nešto postoji. Nikada se nije dogodilo da su se posvađale oko neke stvari, ili da se nisu mogle dogovoriti oko vrste igre. Kod njih je sve teklo u savšenom skladu. Uživale su u svakom satu provedenom zajedno i već kod rastanka, željno isčekivale sljedeće druženje. Naročito Iva, koja je po odlasku Ane uvijek ostajala sama i čeznula za bratom ili sestrom.

Njihovo prijateljevanje nije se sastojalo samo od igre, bilo je tu i učenja, priprema za školu, koja je slijedila na jesen, izvršavanja nekih lakših kućnih poslova, šetnje parkovima i obližnjom šumom.

Dosta su često provodile vrijeme i s Ivinom bakom. Baka Mara je jako voljela kuhati i peči fine, mirisne kolače. To je njih uvijek radoznalo privlačilo bakinoj kuhinji. Voljele su baku Maru posebno zato što im je uvijek dopuštala da s njom sudjeluju u kuhanju. Dok je baka Mara mijesila tijesto za neki kolač ili fino pecivo, njima je odvojila po komad i dala upute kako da one naprave svoj proizvod. Bezpogovorno su je slušale i satima radile za dijelom stola, koji je bio rezerviran samo za njih. Kolač napravljen njihovim malim ručicama, baka Mara bi uvijek posebno ispekla i servirala na stol, uz komentar i pohvale malim kuharicama. Njihovi obraščići su se rumenili od sreće i ponosa.

Najljepše im je bilo u predbožićne dane, kada su zajedno s jednim i drugim ukućanima, pripremali ukrase za bor i pekle kolače.

Posebno su se radovale poklonima pod bor. Iako su već bile toliko velike da su znale da poklone ne donosi ni Sveti Nikola ni Djed Božićnjak, svejedno su se jako radovale tim danima i iznenađenjima koja su ih čekala pod borom.

Isto tako, jako su se veselile i darivanju drugih. Uz pomoć Anine bake Vere, same su izrađivale poklone za svoje najdraže, a s velikom tajnovitošću izrađivale su i kupovale poklone jedna za drugu.

Tako je bilo i uoči ovog Božića. Sve je krenulo već početkom prosinca. Pripreme oko kupnje ukrasnog papira, raznog pribora, skupljanje prirodnih plodova, šišarki, žirova, grančica i slično, po uputi bake Vere.

Krenule su u izradu raznih ukrasa za bor, izradu Adventskih vjenčića i malih poklona u obliku ukrašenih kutijica u koje su stavljale svoje kolačiće ili male čokoladice. Izrađivale su anđelčiće od slanog tijesta, koje im je pripremila baka Vera.

Na te poklone vezale su lijepe ukrasne vrpce i spremale u svoju sobu, u tajne ladice, do Badnje večeri.

Mame su ih vodile u trgovine, gdje su birale razne sitnice koje nisu mogle napraviti u svojoj kućnoj radinosti. Tu su se našle male ukusne čokoladice, male lijepe špangice i ostali ukrasi za kosu. Lijepe torbice, pernice, bojice i olovke.

Pošto su voljele slušati priče, koje su im čitale bake i roditelji, voljele su zaviriti u knjižare i izabrati po koju lijepu slikovnicu.

Naravno, svaka sa svojom mamom, da ne bi ona druga znala šta će je čekati pod borom.

Djevojčice su živjele u svojim obiteljima bezbrižno, nije im ništa falilo i nisu ni znale da tako ne žive i sva druga djeca.

Do jednog dana, uoči velikog blagdana, Božića, kad su ih njihove mame odvele u jedan Dom za napuštenu djecu, u njihovom gradu.

Prije same posjete Domu, mame su im pokušale objasniti kuda će ih voditi i tko tamo živi.

Nikako nisu mogle shvatiti kako djeca mogu biti napuštena! ? Gdje su im roditelji? Tko ih je napustio? Zašto? Gdje su bake? Djedovi? Tko su te tete koje se brinu o njima? Čiji je to Dom gdje oni žive?

I tako tisuću pitanja motalo se po njihovim glavicama, toga dana. Puno su međusobno pričale o tome, te koliko su se veselile posjeti, toliko su se i bojale nepoznatog.

Jedva su dočekale sat polaska, lijepo su se uredile i kako su mame rekle, ponjele svaka po ne jednu, nego par svojih igračaka i kutijicu božićnih kolača, koje su zajedno s bakom Marom ispekle i ukrasile.

Kad su stigle u Dom, ugodno su se iznenadile lijepim dekoracijama i velikom ukrašenom jelkom.

Tamo su ih čekala dječica koja su živjela u tom Domu i njihovi odgajatelji. Polako su stizali i ostali ljudi, gosti i humanitarci sa poklonima. Prostor pod okićenom jelkom iz trenutka u trenutak bivao je sve popunjeniji s raznim poklonima.

Kad se dvorana popunila gotovo do posljednjeg mjesta i kad je sreća kod domske dječice dosegla vrhunac, ravnateljica Doma je, nakon kratkog obraćanja posjetiteljima, objavila početak predstave i najavila druženje posjetitelja i domske djece.

Predstava je bila predivna. Iva i Ana su ostale zatečene viđenim. Uživale su u pjevanju, plesu i glumi. Nisu ni sanjale da će se ovako divno zabaviti.

Posebno su im se svidjela dvojica braće koji su predivno pjevali božićne i ostale pjesme.

Nakon priredbe, kako je i bilo najavljeno, došlo je na red i međusobno upoznavanje i druženje. Uz grickanje keksića i pijuckajući sokiće, dječica su pričala o priredbi i poklonima koje su birali pod borom.

Iva  i Ana su svoje poklone pokazale braći pjevačima i zajedno s njima podijelile fine prhke keksiće.

Saznale su da su blizanci i da i oni na godinu idu u školu.

Mame su im objasnile da domska djeca nemaju roditelje, ili su ih oni ostavili ili zanemarivali te su tako završili u domu, i da nije zgodno da ih pitaju gdje su im roditelji i zašto su oni u Domu, a ne, kao one, kod svoje kuće.

Stoga su one sa Petrom i Nikolom, tako su se zvali blizanci, razgovarale samo o pjevanju, poklonima i školi. Iako ih je jako zanimalo zašto tako divni dječaci nemaju roditelje? Gdje su im bake i djedovi? Nisu ništa pitale. Sva ta pitanja ostavile su za poslije, kad su se vraćale kući nisu prestajale s pitanjima i nisu bile zadovoljne s odgovorima.

Kako može netko živjeti bez svojih roditelja, kako roditelji mogu živjeti bez svoje djece?? Ponovo se rojilo tisuću pitanja u njihovim glavicama i ponovo su htjele dobiti neki odgovor koji bi im bio razumljiv. Ali odgovora nije bili.

Umjesto odgovora, nakon par dana poslije druženja u Domu, Ivina mama je najavila dolazak malih gostiju, k njima na ručak. Nisu vjerovale svojim ušima, zar Petar i Nikola dolaze k njima? Bile su presretne. Iako dolaze k Ivi, naravno da je Ana također bila pozvana i da se i ona jako veselila.

Ponovo su pripremale fine kolačiće s bakom Marom i crtale Božićne čestitke za svoje nove prijatelje.

Došla je i ta nedjelja. Veliko društvo se okupilo oko blagdanskog stola: Iva, Ana, Petar, Nikola, mama, tata i baka. Iva je bila oduševljena. Sad se osjećala kao kod Ane kod koje je uvijek puna kuća. Konstatirale su da ih je sada sedmoro, koliko broji i Anina obitelj.

Vrijeme im je brzo prolazilo. Nakon ručka su se igrali u Ivinoj sobi. Pokazale su im svoje igre i bile su ugodno iznenađene što su dečki prihvatili njihove prijedloge i igrali se zajedno s njima. A i oni su njima pokazali neke nove igre, koje su ih u Domu naučile njihove odgajateljice.

Brzo je došlo vrijeme odlaska njihovih malih, novih prijatelja. Bili su tužni zbog rastanka

Ivina mama, na samom rastanku, željela ih je nešto pitati ali oni nisu obraćali pažnju na nju, jer su htjele iskoristiti i zadnji trenutak da razmjene s njima koju sličicu i poklone još koju igračku.

Mama ih je morala stišati i podviknuti da bi je čuli. A ona je imala jedno pitanje za njih, na koje je tražila odgovor.

Pitanje je bilo: Petre i Nikola, da li vam se sviđa kod nas? Da li bi željeli živjeti s nama? Iva da li ti se sviđaju Petar i Nikola? Da li bi ih željela za braću?

Naime, pošto već šest godina Iva nije dobila brata ni sestru, a strašno su ih željeli i roditelji i Iva, oni su odlučili posvojiti jedno dijete bez roditelja i tako podariti djetetu dom, sestricu, roditelje i baku, a sebi bracu, sina i unuka.

Već su neko vrijeme posjećivali Dom i u razgovoru s ravnateljicom, saznali su da su braća Petar i Nikola spremni za posvajanje. Oni su se odlučili za njih, iako su željeli jedno dijete, blizanci su bili toliko prekrasni da nisu ni trenutka razmišljali da ne posvoje i dvojicu.

Jedini uvjet je bio da se Iva, a i Ana, naravno, slože s tim i da ih one prihvate. Kako je njihovo zbližavanje i prijateljstvo buknuko istog časa kad su se vidjeli, svi uvjeti su bili ispunjeni.

Nakon maminog pitanja, svi su zanijemili i jedan trenutak nitko nije mogao reći ni riječ. Mama je morala pojedinačno pitati blizance i cure da li su čuli pitanje i da li se slažu.

Odgovor je od svih bio jedno veliko DA.

Bili su toliko iznenađeni i sretni da nisu osim „da“ mogli ništa  drugo prozboriti.

Mama im je još nešto pojasnila o tome, kako je ona već o tome puno pričala s njihovom ravnateljicom i odgajateljicom i da je samo htjela vidjeti kako će se oni slagati i da li oni to žele.

Tada je nastalo veliko veselje. Vrištalo se i grlilo. Plakalo i smijalo!

Mama je ponovo morala prekinuti tu graju i zamoliti ih da se oproste i otprate goste, i da lijepo još o tome razmisle svaki u svom krevetu, večeras kad legnu u njega. Ako i dalje budu tako mislili ljudi iz Doma će sve napraviti da blizanci za Božić dođu u svoj pravi dom i za poklon dobiju prave roditelje i pravu sestricu. K tome još i baku, koja peče prefine kolače, a i novu prijateljicu, tu u susjedstvu.

Rastali su se, ali te noći nitko nije spavao.

Bilo je tu puno veselja i sreće, ispunjenih snova, pa san nije mogao na oči da ne uništi predivnu stvarnost. Ili je ta stvarnost bio san?

Ne, to je bila istina. Stvarnost je ostvareni san i kod Petra i Nikole i kod Ive i njezine obitelji.

Tako je ove godine Iva pod bor dobila najljepši dar koji je mogla poželjeti, braću blizance.

Petar i Nikola su ovog Božića dobili svoju obitelj s borom i toplim domom. To je bilo toliko puno, da tako nešto nisu smjeli ni poželjeti.

Ana je dobila još dva divna prijatelja, za igru i na jesen, za školu.

 Najljepši Božić! Najljepša božićna priča!

 

Dječji vrtić "Vrtić Panda"

HERCEGOVAČKA 29

42000 VARAŽDIN

OIB:32116668950

TEL: 042 233 285, 095 7552125

RADNO VRIJEME 5:15 DO 17:00

RADNO VRIJEME PISARNICE : 8:00 DO 16:00