PRIČA - POTOČIĆ, PORUKA NAŠIH VELIKIH MAKSIĆA

POTOČIĆ

JEDNE NOĆI KADA JE ZIMA ODLAZILA A PROLJEĆE SE BUDILO, NAD PLANINOM JE ZAVLADALA OLUJA.

KIŠA JE LIJEVALA PRAĆENA SNAŽNIM VJETROM, GROMOVI SU JEČALI PLANINOM DOK SU TAMNO OLUJNO NEBO PARALE MUNJE.

UJUTRO, KAD SE POJAVILO SUNCE, OLUJA JE PRESTALA. NIZ MALE PUKOTINE NA STIJENI TEKLA JE VODA U SNAŽNOM BISERNOM MLAZU. UDUBINA JE BILA PREMALENA I PREKO LITICE POTEKLA JE NIT NOVOROĐENOG IZVORA SVE NIŽE I NIŽE.

KADA SE POTOČIĆ NAŠAO NA STRMINI U GUSTOJ ŠUMI, PRVO SU GA OTKRILE PTICE : „ČIĆ-ĆI-ČIĆ-ĆI, POTOČIĆ, POTOČIĆ „

VIJEST SE PROŠIRILA ŠUMOM PA SU DOŠLE I DRUGE ŠUMSKE ŽIVOTINJE: JELENI, KOŠUTE, ZEC, MEDVJED. CIJELA SE ŠUMA OBRADOVALA POTOČIĆU, KOJI SE RODIO NA PRVI DAN PROLJEĆE.

POTOČIĆ JE TEKAO KROZ ŠUMU VESEO KAO ČIGRA, ŽUBORIO JE SVOJU VESELU PJESMICU. ŠTO JE DALJE TEKAO NA SVOJOJ MALOJ OBALI VIDIO JE SVE VIŠE ŠARENOG CVIJEĆA. U NJEMU SE SVE OGLEDALO, A POSEBNO SUNCE. BIO JE ZAISTA LIJEP.

JEDNOG DANA POTOČIĆ JE NA SVOM PUTU SREO LASTAVICUKOJA SE DOŠLA NAPITI VODE. UPLAŠIO SE DA ĆE ZAUVIJEK OSTATI PRIKOVAN, OVDJE U NIZINI, GDJE VIŠE NIJE MOGAO POSKAKIVATI I RADITI SLAPOVE, PA JE ZBOG TOGA UPITAO LASTAVICU ŠTO ĆE SE S NJIM DOGODITI, HOĆE LI OVDJE OSTATI ILI ĆE ISHLAPITI NA SUNCU.

KVIT-BIT, KVIT-BIT, ZAPOČELA JE LASTAVICA SVOJU PRIČU. NEMOJ SE BOJATI, TI ĆEŠ ZAUVIJEK ŽIVJETI.

„ŠALIŠ SE !?!“ UZBUĐENO JE UPITAO POTOČIĆ.

„NI GOVORA !“-REKLA JE LASTAVICA, POSLUŠAJ DALJE.

TI SE PRIBLIŽAVAŠ VELIKOJ RIJECI KOJA ĆE TE PRIMITI U SVOJ ZAGRLJAJ I TI VIŠE NEĆEŠ BITI POTOK NEGO RIJEKA.

„KAKO TO DIVNO ZVUČI!“REKAO JE POTOK.

„TO JOŠ NIJE SVE!“, REKLA JE LASTAVICA, „ STOPIT ĆEŠ SE SA VELIKOM RIJEKOM I ONDA ĆETE ZAJEDNO TEĆI, A ZATIM ZAJEDNO ULITI U VELIKO MORE. ETO VIDIŠ, TAKO ĆEŠ ŽIVJETI VJEČNO, DRAGI MOJ POTOČIĆU.“, ZACVRKUTALA JE LASTAVICA I ODLETJELA.

KADA SE SPOJE VALOVI MORA I VALOVI OCEANA, TVOJE ĆE SE KAPI RASUTI PO CIJELOM OCEANU, NAJVEĆOJ VODENOJ POVRŠINI NA ZEMLJI.

„TAKO SAM SRETAN !“ ZAŽUBORIO JE POTOČIĆ.